S obzirom na nedostatak bilo kakvog definitivnog medicinskog odgovora na pitanje kako pobijediti koronavirus ili barem ograničiti njegove smrtonosne posljedice, većina je država diljem svijeta pribjegla različitim mjerama obuzdavanja, smanjujući mobilnost građana i tražeći od njih da što više vremena provedu kod kuće. Područje ljudske aktivnosti značajno se smanjilo, posebno za one koji su si mogli priuštiti poštivanje novih odredbi, odnosno one koji već žive u domovima kao vlasnici ili podstanari te ne trebaju izlaziti zbog posla i tako doslovno riskirati vlastito zdravlje. To naglo nametanje blažih oblika kućnog pritvora, za koje se ipak možemo složiti da su manifestacija iznimne privilegiranosti – primjerice, pristup tekućoj vodi i sapunu za pranje ruku nije česta pojava na mnogim mjestima – osjeća se diljem planeta i rezultiralo je nebrojenim posljedicama. Primjerice, vjerojatno kao neizravna posljedica takvog do sad neviđenog zatišja, nastaju brojna intelektualna spekuliranja koja se brzo šire internetskim prostorom. Mnogi su počeli nagađati o budućnosti čovječanstva (nakon i post-) krećući se pritom od nepodnošljive pompoznosti pa do korisne empatije, no možda bi koncentriranje na sadašnjost i složenost aktivnosti koje se iz minute u minutu odvijaju unutar ograničenog perimetra doma moglo biti produktivnija vježba za arhitektonsko polje.